Stanje socijalne inkluzije u Srbiji pokazuje dubok raskorak između normativnih obaveza i društvene stvarnosti. Iako Srbija poseduje strategije, zakone i međunarodne obaveze u oblasti socijalne inkluzije, njihova primena ostaje fragmentisana, selektivna i često svedena na administrativnu formu bez stvarnog društvenog učinka. Socijalna inkluzija se tretira kao projekat, a ne kao temeljna javna politika.
Najugroženije društvene grupe – siromašni, Romi, osobe sa invaliditetom, stariji, žene i mladi bez stabilnih prihoda – ostaju sistemski isključene iz obrazovanja, tržišta rada i dostojanstvenog života. Umesto smanjenja nejednakosti, svedoci smo njihove normalizacije. Inkluzija se sve češće svodi na statističke pokazatelje, dok se iskustvo isključenosti gubi iza birokratskog jezika i formalnih procedura.
Institut za socijalnu inkluziju upozorava da bez jasne političke odgovornosti, snažnih institucija i politike zasnovane na ljudskim pravima, socijalna inkluzija u Srbiji ostaje prazna retorika. Društvo koje prihvata nejednakost kao „realnost“ odriče se sopstvene demokratske osnove. Socijalna inkluzija nije pitanje dobre volje, već pitanje pravde.
